Spoljna i bezbednosna politika Finske
Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu
imao je priliku da 4. aprila 2013. godine ugosti visokog zvaničnika
Ministarstva spoljnih poslova Finske koji je prisutnim studentima i gostima
fakulteta prezentovao principe na kojima počiva spoljna i bezbednosna politika
ove nordijske zemlje. Perti Torstila (Pertti Torstila), državni sekretar
Ministarstva spoljnih poslova Finske i diplomata sa višedecenijskim iskustvom
svoje izlaganje je započeo konstatacijom da činjenica da ste mala država
povlači niz pozitivnih i negativnih efekata u vođenju spoljne politike.
Torstila ističe da je Finska, iako mala, uspela
da se odupre Sovjetskom Savezu i Nemačkoj 1939. i 1944. godine. Ratovi su,
ipak, naneli veliku štetu Finskoj odnevši 100.000 ljudskih života i učinivši
još toliko ljudi ratnim invalidima. Finska ostaje i bez 12% svoje dotadašnje
teritorije što dovodi do unutrašnjih migracija u zemlji. Uslediće period obnove
i konsolidacije zemlje čija je prestonica Helsinki na svega 60 km udaljenosti
od estonske prestonice Talina (posleratna sovjetska teritorija). Finska postaje
„nokijalend“ i danas se svrstava među najrazvijenije svetske privrede. Uporedo
sa privrednim progresom odvija se proces izgradnje slobodne (finske) nacije. U
hladnoratovskom ambijentu finska spoljna politika je morala biti pragmatična i
Finska se opredeljuje za vojnu neutralnost koja, prema Torstili, nije bila
poklon već potreba (balansiranje između Istoka i Zapada). Finska se ipak
opredeljuje za intenzivnu saradnju sa Zapadom i postaje deo OECD-a, EFTA i
konačno Evropske unije 1995. godine. Danas Finska izdaje 1,3 miliona šengenskih
viza koje najvećim delom izdaje Rusima koji posećuju Finsku u velikom broju kao
turisti (80% od 12 miliona prelazaka finske granice odvija se sa Ruskom
Federacijom). Torstila današnje odnose sa Ruskom Federacijom opisuje dobrom
interakcijom.
Poseban značaj u kreiranju evropske bezbednosne
konstrukcije Torstila pridaje Konferenciji o evropskoj bezbednosti i saradnji
(CSCE) održanoj 1975. godine upravo u Helsinkiju. Uslediće dramatične promene
koje se ogledaju u raspadu SSSR-a i „Varšavskog pakta“. U međuvremenu NNA
zemlje (neutralne i nesvrstane među kojima su bile i Finska i Jugoslavija)
igraju ulogu „bezbednosnog mosta“. Gost iz Finske je u ovom kontekstu istakao i
da će 2015. godine Srbija biti zemlja predsedavajući OEBS-a na
četrdesetogišnjicu od konferencije u Helsinkiju i potpisivanja "Helsinškog
završnog akta“.
Izlaganje Nj. E. Torstile na Fakultetu političkih nauka, 4. april 2013. god; photo: Fakultet političkih nauka |
Kada se govori o proširenju EU i NATO-a, Torstila
je izjavio da Finska podržava oba procesa na prostoru Zapadnog Balkana. Osvrnuo
se i na činjenicu da Hrvatska za tri meseca postaje članica EU, Crna Gora je
otpočela pregovore o članstvu a Srbija je na pragu otpočinjanja pregovora o
članstvu u Evropskoj uniji. Potom se osvrnuo na 1995. godinu i ulazak tri NNA
države u EU članstvo. Te tri zemlje su bile Austrija, Švedska i Finska. Obzirom
da se radi o političkoj integraciji za Finsku je to značilo i da je gotovo sa
politikom neutralnosti. Torstila je naglasio i da EU i danas uživa veliku
podršku među građanima Finske (i pored ekonomske i institucionalne krize –
primedba B. Lazić). Dodeljivanje Nobelove nagrade EU smatra dobrim potezom koji
treba da stimuliše koncept koji Unija predstavlja i simbolizuje.
Po Torstilinom mišljenju NATO predstavlja ključ evropske
bezbednosti. Za njega su EU i NATO delovi iste bezbednosne zajednice a sama
Finska je aktivni član NATO partnerskih programa. Konkretno, Finska važi za naprednog člana NATO
programa Partnerstvo za mir i kao takva ima svoje vojne kontigente u
Afganistanu i na Kosovu (Kosovo i Metohija – UN 1244 – primedba B. Lazić).
Doprinos Finske u UN mirovnim misijama je u kontinuiranom porastu a Tortila je
govoreći o UN-u iskoristio prilku da pohvali energiju Vuka Jeremića,
predsedavajućeg Generalne skupštine UN-a. Dalje se osvrnuo i na regionalnu
saradnju u kojoj učestvuje pet nordijskih država za koje je rekao da dele iste
vrednosti, kulturu i istoriju. Norveška, Švedska, Finska, Danska i Island
organizuju zajedničke vojne vežbe i rade na bezbednosnoj saradnji iako su tri
od tih pet zemalja članice NATO-a (Norveška, Island i Danska) a dve nisu
(Finska i Švedska). Takođe tri od tih pet država su članice EU (Švedska,Danska
i Finska) a dve nisu (Norveška i Island) ali to ne predstavlja prepreku
njihovoj saradnji.
Finska sa svojih 5,3 miliona stanovnika, poput
Srbije, spada u zemlje srednje veličine smatra gost iz Finske. Za vreme hladnog
rata takve (srednje i manje) države morale su igrati „šahovsku igru“ a u
današnjem svetu učestvuju u multidimenzionalnom svetu bez jasnih pravila. Torstila
naglašava da ni Finska kao ni Srbija nisu bile imune tj. izolovane od svetske
politike i njenih efekata.
Položaj Finske na severoistoku Evrope |
Nakon državnog sekretara Torstile prisutnima se
obratio i prof. dr Predrag Simić, šef Odeljenja za međunarodne odnose na
Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Profesor Simić je obavljao i funkciju
savetnika za spoljnu politiku a profesionalno iskustvo je sticao i kao
ambasador Srbije u Francuskoj od 2004. do 2009. godine. On se odmah osvrnuo na
prethodnu konstataciju o ulozi NNA zemalja tokom kreiranja KEBS-a 1975. godine
i ujedno se zapitao da li je SFR Jugoslavija mogla ući u Evropsku zajednicu
1980ih? On smatra da je Jugoslavija mogla pristupiti EFTA a potom bi 2004. godine
bilo realno da se pridruži EU zajedno sa ostalim istočnoevropskim zemljama. To
se ipak nije dogodilo. Profesor se potom osvrnuo i na plan „Z4“ (predlog za
rešavanje statusa Srba u Hrvatskoj – primedba B. Lazić) i uporedio ga sa
Olandskim ostrvima odnosno olandskim modelom autonomije (finsko stanovništvo na
švedskoj teritoriji). Potom se osvrnuo na evroatlantski model vođenja spoljne
politike rekavši da je EU „organizacija
za lepo vreme“ a da je NATO zadužen za „ružno vreme“ očito aludirajući da se
radi o dve strane iste medalje. Dalje konstatuje da je podrška članstvu
Srbije u EU pala sa 75% na 41% ali i da je u mnogim članicama EU podrška
članstvu manja i od 41% (Slovenija, Nemačka ...). Torstila je na ovu
konstataciju prokomentarisao da je u Finskoj ta podrška i dalje velika i da
iznosi 56%. Profesor je zaključio da EU više nije toliko „uspešna priča“ i da
Srbiji iz evropskog budžeta sleduje ne više od 200 miliona EUR nevezano za
sticanje pregovaračke pozicije za članstvo u EU. Po njegovom mišljenju
neoliberalni i socijaldemokratski model u Evropi su u krizi. Ipak on iznosi i
stav da ako niste član kluba, onda ste sami ili ako odete ka drugima možete biti
doživljeni kao neprijatelj.
Profesor Predrag Simić smatra da Srbija nema
mogućnost da bira „a la carte“ kada se radi o ulasku u EU što je na određeni
način bilo moguće u slučaju tri razvijene NNA demokratije 1995. godine.
Iskustvo pokazuje da istočnoevropske zemlje prvo postaju članice Partnerstva za
mir, potom NATO-a a tek onda i EU. U tom kontekstu je primenljiva i logika „ili
si sa nama ili si protiv nas“. Profesor je upozorio i na mogućnost da države
poput Srbije i Bosne i Hercegovine (članice CEFTA) mogu ostati „ostrvo u
Evropi“ ili još gore mogu biti okarakterisani „klubom gubitnika“
(neintegrisanje u evroatlantske institucije – primedba B. Lazić).
Nakon izlaganja profesora Simića usledila su
pitanja prisutnih studenata i ostalih slušalaca izlaganja. Među najzanimljivijim
pitanjima-komentarima našao se komentar Vladimira Trapare (Institut za
međunarodnu politiku i privredu) koji je izneo tezu da je proširenje NATO-a
najveća pretnja evropskoj stabilnosti jer ostavlja Rusiju van integracija. Ujedno
je izrazio neslaganje sa tezom profesora Simića da je ulazak u NATO preduslov
za EU članstvo kada se radi o bivšim komunističkim zemljama. Jedno od pitanja
se odnosilo i na namere Finske da se učlani u NATO. Na to pitanje Torstila je
odgovorio da je oko 65% Finaca protiv ulaska Finske u NATO ali da finska Vlada sarađuje
sa NATO-om i da su EU i NATO komplementarni sistemi i da ih ne bi trebalo
multiplicirati. Profesor Simić se osvrnuo na tezu da dok god je država van
sistema ona je sama i u svojevrsnoj konfrontaciji u ovom slučaju sa NATO-om što
kod njega izaziva bojazan oko mogućih internacionalizovanja pitanja poput
preševskog, sandžačkog, vojvođanskog ili položaja Vlaha u istočnoj Srbiji. Po
svemu sudeći profesor Simić je želeo reći da je neophodno da Srbija bude deo
sistema koji će raditi na integraciji Srbije a ne na dezintegraciji koja nastaje
kao posledica ignorisanja okruženja. Nema
sumnje da se radi o tezi baziranoj na modelu svojevrsne političke ucene ali po
svemu sudeći takav stav ima realno utemeljenje i zahteva prilagođavanje Srbije
bezbednosnom okruženju u cilju bolje bezbednosne komunikacije i očuvanja
nacionalnih interesa Srbije.
Branko Lazić, 29. april 2013. godine