Odnosi NATO-a i
Rusije
Odnosi NATO-a i Ruske
Federacije predstavljaju izuzetno bitnu determinantu u funkcionisanju
međunarodnih odnosa i u obezbeđivanju međunarodne stabilnosti. Radi se o
složenim odnosima koji su evoluirali od nekadašnjih hladnoratovskih
neprijateljskih odnosa do posthladnoratovskog partnerstva. Danas Rusija i NATO
intenzivno sarađuju na pitanjima kakva su anti-terorizam, novi izazovi, rizici
i pretnje ili Afganistan. Na samom Balkanu NATO i Rusija su uspešno sarađivali
od 1996. do 2003. Kada je Rusija učestvovala u misijama SFOR i KFOR. Ruska misija na Kosovu i Metohiji sa oko 3.000
pripadnika bila je najveći ne-NATO kontigent u južnoj srpskoj pokrajini pod
združenom komandom na čelu sa NATO generalom.
Institucionalizacija
saradnje NATO-Rusija otpočinje 1991. Formiranjem Severnoatlantskog saveta za
saradnju da bi 1994. Bio oformljen program Partnerstvo za mir u kojem Rusija
participira od samog početka i u kojem se danas nalaze 22 ne-NATO države,
uključiv i Srbiju, kao i 28 NATO država članica. Bilateralna saradnja na
relaciji Moskva – Brisel jača od 1997. donošenjem Osnivačkog akta NATO-Rusija
tj. formiranjem komisije NATO-Rusija, ali će 1999. usled NATO bombardovanja SR
Jugoslavije doći do zahlađenja datih odnosa i zamrzavanja saradnje. Naredne
2000. dolazi do normalizacije odnosa na datoj relaciji i obnavlja se rad
komisije koja 2002. na rimskom samitu donošenjem Rimske deklaracije evoluira u Savet NATO – Rusija (NRC). Tom
prilikom su se u Rimu našli najviši zvaničnici dvaju strana, predsednik Putin i
generalni sekretar Robertson. Savet je koncipiran kao telo slično Savetu NATO-a
tj. u njemu sede predstavnici 29 država, tj. 28 NATO članica i Rusije. Savetom
predsedava generalni sekretar NATO-a, a odluke se donose konsenzusom. Pitanja
koja se nalaze na dnevnom redu Saveta tiču se borbe protiv terorizma,
upravljanja krizama, neširenja oružja za masovno uništavanje (OMU). Samit u
Bukureštu 2008. unaprediće još više uspostavljeni institucionalni aranžman.
|
zasedanje Saveta NATO - Rusija u Sočiju 2011. godine |
Ipak, bilo bi pretenciozno
idealizovati odnose dojučerašnjih hladnoratovskih neprijatelja, što znači da u
njihovim odnosima postoje i određena sporna pitanja usled kojih saradnja
doživljava i zastoje poput onog u 2008. nakon ruske vojne intervencije u
Gruziji. Proširenje NATO članstva, naročito dalje na istok, predstavlja nešto
na šta Rusija ne gleda sa simpatijama. Ovo se posebno odnosi na tzv. „rusko predgrađe“ Ukrajinu i Gruziju
koje su izrazile interes za članstvom u Alijansi na šta Alijansa gleda
blagonaklono. Još jedno od spornih pitanja je i raketni štit koji je Bušova administracija
planirala razmestiti u Poljskoj i Češkoj Republici, ali je predsednik Obama
rešio da pristupi konstruktivnijem dijalogu sa Moskovom po datom pitanju i da
zamrzne ideju o planiranim vojnim kapacitetima u dvema zemljama.
16. decembra 2009. godine
novoimenovani generalni sekretar NATO-a Anders Fog Rasmusen posetio je Moskvu
sa ciljem obnove partnerskih odnosa sa Moskvom što je naišlo na pozitivne
signale iz Kremlja. Teme moskovskih razgovora bili su Afganistan, borba protiv
terorizma, OMU, a Rasmusen je istakao da je jedan od glavnih ciljeva u toku
njegovog mandata upravo jačanje i obnova saradnje sa Moskvom. Tom prilikom
premijer Putin je pomenuo i dešavanja u Gruziji kao i pitanja konvencionalnog
naoružanja. Predsednik Medvedev je Rasmusenu izneo ideju novog pan-evropskog
bezbednosnog sporazuma te se može zaključiti da su vođeni konstruktivni
razgovori iz kojih se mogu očekivati dalji pomaci u saradnji dvaju strana.
|
Ministar spoljnih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov na zasedanju NRC-a |
Među oblastima
u kojima Rusija i NATO imaju „zajednički jezik“ na polju vojno-političke
saradnje nalaze se: 1) borba protiv terorizma (razmena informacija, vežbe, civilna
zaštita, iskustva ...), 2) Afganistan (borba protiv trgovine
narkoticima, kopneni tranzit ne vojne NATO opreme preko ruske teritorije od
marta 2008.), 3) vojno-vojna saradnja (ka postizanju interoperabilnosti), 4)
spašavanje i potrage na moru, 5) reforma sistema odbrane, 6)
prekvalifikacija vojnog kadra, 7) saradnja odbrambenih industrija
(studije i izveštaji do sada), 8) upravljanje krizama (BiH, Kosovo
...), 9) raketna odbrana (vežbe), 10) nadzor vazdušnog prostora
(antiterorizam), 11) neširenje OMU-a, 12)kontrola (konvencionalnog) naoružanja,
13)
nuklearno oružje (vežbe odgovora na katastrofe), 14) civilna zaštita
(suošavanje sa posledicama terorističkih napadaČ vežbe: Bogorodsk 2001,
Kalinjingrad 2004 i Montelibreti 2006.; rusko-mađarska inicijativa za razvojem
sposobnosti brzog razmeštanja trupa – Rapud Deployment Capability) i 15)
nove pretnje, rizici i izazovi (zaštita okoline, eko-terorizam,
psihološke posledice terorizma, sajber bezbednost, zaštita od napada hemijskih,
bioloških i radioloških faktora ...).
Branko Lazić,
mart 2010.